U toj tišini nezadovoljstva često se razvija mentalitet žrtve. To nije slabost niti etiketa, nego obrazac u kojem osoba prestaje vjerovati da ima stvarni utjecaj na svoju situaciju. Umjesto da djelujemo, prilagođavamo se i govorimo si: „Drugdje nije ništa bolje“, „Barem znam na čemu sam“, „Imam siguran posao, a to je danas rijetkost.“

Naravno, ponekad iza odluke o ostanku stoje konkretne okolnosti poput kredita, obiteljskih obaveza ili nesigurnog tržišta rada. No često su to tek opravdanja, iza kojih se krije nešto dublje – strah od promjene, manjak samopouzdanja ili osjećaj da negdje drugdje jednostavno nećemo biti dovoljno dobri.

Zašto ostajemo u lošim uvjetima?

Zanimljivo je da uloga žrtve nerijetko nosi i određene koristi. Ljudi koji puno trpe često dobivaju više razumijevanja, manje pritiska i ne preispituje ih se previše. „Pa znaš da ona puno radi, nije joj lako.“ Tako se pozicija u kojoj jesmo učvršćuje, a ideja o promjeni djeluje kao nešto što bi sve samo pogoršalo.

Ali ako se prepoznajemo u toj priči ili ako vidimo kolegu koji danima šuti, a nekad je bio najglasniji na sastancima važno je zapitati se što zapravo radimo. Jer kad se u timu uvriježi mentalitet žrtve, to više nije osobni izazov. To postaje organizacijski problem.

Kao kolege, voditelji ili HR stručnjaci, često nismo svjesni koliki utjecaj imamo. I baš zato što imamo utjecaj, ne možemo ignorirati tiha nezadovoljstva i svakodnevna prešućivanja. Timski problemi ne rješavaju se tako da ih pustimo da se “slegnu”. Uloga onih koji vode nije da drže prividni mir, nego da otvaraju prostor za istinu čak i kad nije ugodna.

Stvaranje takvog prostora počinje jednostavnim stvarima. Na primjer, pitati ljude ne „kako si“, nego „što ti u ovom poslu daje energiju, a što ti je teško?“ Ili omogućiti vanjsko savjetovanje, psihološko testiranje i coaching koji ne služi kontroli, nego stvarnoj podršci zaposlenicima. Važno je znati slušati, ali još važnije znati reagirati kad ljudi iskreno progovore.

Ima li izlaza? Ima, ali prvo treba prepoznati da postoji problem.

Za početak: prepoznati obrazac. Priznati si da nešto nije u redu, bez umanjivanja i racionaliziranja. Zapitati se: „Što me točno zadržava ovdje? Što bih napravila da me nije strah? Kome mogu reći kako se osjećam, a da me neće odmah pokušati ‘popraviti’?“

Nakon toga, dobro je potražiti razgovor s nekim tko zna slušati, ali i postaviti dobra pitanja. Ponekad se stvari pokrenu upravo onda kad ih prvi put kažemo naglas.

Mentalitet žrtve nije osobni neuspjeh. To je često posljedica kulture u kojoj smo učeni da je normalno šutjeti, trpjeti i biti zahvalan što uopće radimo. Ali ta se kultura može mijenjati. I ona se mijenja onda kada pojedinci, ili cijeli timovi, odluče više ne gurati stvari pod tepih.

Ako se prepoznaješ u ovom tekstu, stani na trenutak. Zapitaj se:

• Što me stvarno zadržava u ovoj situaciji?
• Što bih radio/la da me nije strah?
• Kome mogu reći kako se osjećam bez da me osude?

Na kraju, vrijedi zapamtiti: naši timovi, naše organizacije, ali i mi sami, možemo biti zdraviji, zadovoljniji i otporniji. Prvi korak nije spektakularan. Dovoljno je iskreno reći: „Ne osjećam se dobro u ovome i to ne želim više ignorirati.“

Ako si HR stručnjak, poslodavac ili kolega, razmisli kako možeš otvoriti prostor za iskren razgovor u svojoj organizaciji. Mentalitet žrtve nije problem pojedinca, on je signal da nešto u sistemu treba promjenu. Kreni već danas.