Ako bismo sudili po društvenim mrežama, prijateljskim razgovorima i naslovnicama portala, reklo bi se da živimo u eri narcisa. Sve se češće čuje: „Ma on je narcis.“ Ili: „Znaš, ona je tipična narcisoidna osoba.“ Nekad je to partner koji nije pokazao dovoljno pažnje, nekad kolega koji previše priča o svojim uspjesima, a nekad šefica koja zna točno što hoće i ne boji se to reći naglas. Narcizam je postao riječ koja se lijepi na gotovo svako ponašanje koje nam se ne sviđa, i tu počinje zanimljiva rasprava.
S jedne strane, dobro je da smo počeli pričati o narcizmu. Prije samo desetak godina, mnogi ljudi nisu ni znali da postoji pojam za obrasce ponašanja koji iscrpljuju i emocionalno i mentalno. Danas imamo jezik kojim opisujemo ono što nam smeta i što nas boli. Kada nekoga nazovemo narcisom, često zapravo želimo reći: „Ne želim više da me gaziš, da me iscrpljuješ, da uzimaš moje zasluge ili da se moje potrebe stalno guraju u stranu.“ Narcizam je tako postao alat kojim izražavamo vlastite granice, a to je veliki napredak.
Ali s druge strane, riječ „narcis“ počela se koristiti i tamo gdje možda ne bi trebala. Ako kolega voli pohvalu, je li odmah narcis? Ako šefica zna voditi tim s autoritetom, znači li to da je toksična? Ako netko objavi nekoliko selfija, je li to znak poremećaja ličnosti ili jednostavno želja da podijeli trenutak? Kada sve i svakoga etiketiramo istom riječi, riskiramo da izgubimo sposobnost razlikovanja. Narcizam tada postaje „etiketa za sve“, a time i prazna fraza koja više skriva nego što otkriva.
Narcizam – spektar, a ne etiketa
Važno je razumjeti da narcizam nije crno-bijela kategorija. On postoji na spektru. Svi mi imamo određenu dozu narcisoidnih crta, i to nije nužno loše. Malo zdravog narcizma daje nam hrabrost da istupimo, da vjerujemo u svoje ideje, da se borimo za ono što želimo. Bez te doze možda nikada ne bismo imali inovacije, liderstvo, umjetnost ili velike pomake u društvu. Problem nastaje kada te crte prijeđu granicu i kada se empatija izgubi. Tada „ja“ postaje važnije od „mi“.
Na poslu to često vidimo u praksi: kolega koji uvijek preuzima zasluge za tuđi rad, šef koji nikada ne priznaje grešku, timski igrač koji zapravo ne zna surađivati jer je za njega sve natjecanje. Ali, isto tako, možemo vidjeti i zdravu dozu narcizma koja gura ljude naprijed, lidera koji inspirira, kolegicu koja se usudi iznijeti svoju ideju iako riskira da bude odbijena, zaposlenika koji vjeruje u sebe dovoljno da se izbori za bolje uvjete.
Opasnost od „inflacije pojma“
Kada sve češće koristimo riječ narcis, riskiramo dvije stvari. Prva je da stvarni narcisoidni obrasci ponašanja ostanu neprepoznati jer „svi su takvi“. Ako je svaka samouvjerena osoba odmah narcis, onda nitko zapravo nije. Druga opasnost je da počnemo etiketirati ljude bez stvarnog razumijevanja, a etikete su moćne, one znaju povrijediti, udaljiti i stvoriti predrasude.
U poslovnom svijetu to može značiti da svaka kritika izgleda kao ego-trip, svaka ambicija kao toksičnost, a svaka odlučnost kao manipulacija. Tako riskiramo gušiti ljude koji samo žele napredovati i biti dobri u svom poslu.
Gdje je granica?
Prava vještina nije u tome da što brže nekome „nalijepimo“ etiketu, nego u tome da razlikujemo ponašanja. Pitanje koje si možemo postaviti je: je li ovo stvarno narcizam ili samo ponašanje koje meni osobno ne odgovara? Postoji li prostor za razgovor i kompromis? Možemo li nekome priznati pravo na ego, ali i tražiti empatiju zauzvrat?
U zdravom poslovnom okruženju to znači graditi kulturu u kojoj se cijene i ambicija i suradnja. Da, treba nam prostor za individualnost i samopouzdanje, ali jednako tako i za timski rad, podršku i razumijevanje. Narcizam postaje problem tek kada jedan element potpuno isključi drugi.
Malo više nijansi, malo manje etiketa
Nije problem u tome da netko voli sebe. Problem je kada zbog toga prestane vidjeti druge. Narcizam je danas riječ koja nam pomaže osvijestiti toksične obrasce, ali istovremeno riskira postati prečica kojom objašnjavamo sve što nam ne odgovara. A život i odnosi nisu tako jednostavni.
Možda je zato vrijeme da budemo pažljiviji, i s riječima i s ljudima. Da umjesto etiketiranja pokušamo razumjeti. Da umjesto brzog „on je narcis“ zastanemo i pitamo se, radi li se ovdje o nezdravom obrascu ili samo o drugačijem načinu izražavanja?
Ako želite bolje razumjeti razliku između zdrave ambicije i toksičnog narcizma u timovima, i naučiti kako graditi kulturu međusobnog poštovanja i suradnje, naše well-being savjetovanje može biti pravi alat. Jer snaga organizacije nije u etiketama, nego u tome koliko dobro znamo prepoznati i podržati ljude sa svim njihovim manama i vrlinama.