Gotovo preko noći pao je snijeg kakav nismo vidjeli već nekoliko zima na našim prostorima i zatekao nas nespremne. Ceste su bile zakrčene, promet kaotičan, a objašnjenja poznata: „nismo očekivali“, „nismo se stigli pripremiti“ ili „neće sigurno kod nas“. Ipak, svi znamo da zima u siječnju nije iznimka, nego vrlo realna mogućnost. Snijeg nije problem. Problem je uvjerenje da se baš ovaj put neće dogoditi.
Ova prirodna pojava i naše reakcije se mogu dobro preslikati na ponašanje u poslovanju. Godinama radimo s organizacijama i liderima koje je barem jednom zatekla rizična situacija za koju će kasnije reći da je došla “preko noći”. No skoro uvijek, kad se maknemo korak unatrag, postane jasno da su signali postojali dugo prije. Ono što je izostalo nije bila informacija, nego odluka da se s njom nešto napravi.
U poslovnom svijetu krize rijetko nastaju iznenada. One tinjanju tiho, kroz odluke koje se odgađaju, kroz teme koje se čine previše neugodnima ili nehitnima i kroz uvjerenje da će se stvari nekako same posložiti. Odlazak ključnih ljudi, pad povjerenja u timovima ili gubitak stabilnosti rijetko su izolirani događaji. To su posljedice sustava koji se oslanjao na sreću ili predugo gurao stvari u backlog.
Rizične situacije započnu puno ranije, onda kad organizacije ne razvijaju ljude jer “još nije vrijeme”, kod nemaju plan nasljeđivanja jer “nema razloga dizati paniku” i kad su ignorirale upozorenja jer su se činila previše apstraktnima. Kada se problem napokon materijalizira, tada više nema luksuza promišljenih odluka. Tada se reagira brzo, pod pritiskom i često s puno većim troškom nego što bi bio potreban ranije.
U tim trenucima najčešće se čuje rečenica: “Nismo ovo očekivali.” Vrijedi na trenutak stati kod te rečenice. Ne zato da bismo nekoga prozivali ili pametovali, nego zato što se iza nje često krije vrlo ljudska potreba da objasnimo situaciju u kojoj smo se našli. Kad se problem već dogodi, svi postajemo mudriji. Lako je tada analizirati, povezivati točke unatrag i objašnjavati što se sve moglo i trebalo napraviti drugačije. Lako je biti general poslije bitke i objašnjavati što se sve moglo i trebalo. Istina je da svaku organizaciju, bez obzira na iskustvo i kvalitetu ljudi, može pogoditi nešto nepredviđeno. To nije slabost. Slabost je ostati uvjeren da se nama to ne može dogoditi.
Prava razlika ne leži u tome tko je imun na krize, nego tko razmišlja dovoljno široko da ih ublaži. To znači priznati da nitko nema sve odgovore unutar vlastitih zidova. Organizacije koje su dugoročno stabilnije su uglavnom one koje se znaju okružiti različitim perspektivama i iskustvima. Suradnja s vanjskim partnerima, mentorima i konzultantima nije znak slabosti, nego zrelosti. To su ljudi koji su već vidjeli slične situacije, koji prepoznaju obrasce i koji mogu postaviti pitanja koja iznutra često ostaju nepostavljena.
Priprema ne izgleda spektakularno. Ona se sastoji od razgovora koji nisu ugodni, od scenarija za koje se nadamo da se nikada neće ostvariti i od ulaganja čiji se povrat vidi tek kad stvari krenu po zlu. No upravo ta priprema čini razliku između organizacija koje se u krizama uspiju zadržati na cesti i onih koje završe u zastoju.
Profesionalnost lidera ne vidi se u tome kako reagira kad snijeg već padne. Vidi se u tome koliko je ozbiljno shvatio mogućnost da će pasti. U spremnosti da na vrijeme razmišlja šire, da sluša i da se priprema, čak i kad sve izgleda stabilno.
Jer ekstremni uvjeti poput obilnog snijega neće pitati jesmo li spremni. Kao ni business. A ponekad je upravo razgovor s nekim tko je već vozio po ledu razlika između toga hoćemo li krizu uopće osjetiti ili ćemo je dočekati nespremni i platiti cijenu koju smo mogli izbjeći.